Januar, 2019
Autorica: Rea Adilagić
(1) Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.
(2) Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.
Iako sama Konvencija ne pominje direktno medije, Evropski sud za ljudska prava je, imajući u vidu značaj medija u prenošenju informacija, ideja i mišljenja, kroz svoju praksu naglasio značaj medija u društvu. Mediji imaju posebnu ulogu, kako to navodi Evropski sud – ulogu „javnog psa čuvara“.
„Ne samo da (štampa) ima zadatak širenja informacija i ideja: javnost isto tako ima pravo da ih primi. Kada bi bilo drukčije, štampa bi bila onemogućena u obavljanju svoje uloge ‘javnog psa čuvara’.“ [1]
Sud je utvrdio da sloboda štampe pruža javnosti jedno od najboljih sredstava u shvatanju i formiranju mišljenja o idejama i stavovima političkih lidera[2]. Sloboda izražavanja je suštinski temelj demokratskog društva i primenjuje se i na informacije i ideje koje šokiraju ili uznemiruju. Sud je zaključio da su ovi principi od “posebnog značaja kada je štampa u pitanju”. [3] Još od presude za slučaj Lingens protiv Austrije, 1986. sud insisitira na tome da su granice prihvatljive kritike šire u slučaju same ličnosti političara, nego kod privatne osobe. Ovaj zaključak ponovljen je u brojnim presudama Evropskog suda. Političar se neizbježno i svjesno izlaže pomnom ispitivanju svake njegove riječi i djela kako novinarima tako i javnosti općenito, i stoga on mora u skladu s tim pokazati veći stepen tolerancije, pogotovo kada u javnosti iznosi tvrdnje podložne kritici. [4]
Veliki broj tužbi za klevetu
Dekriminalizacija klevete, do koje je došlo 1999. godine na incijativu Visokog predstavnika, imala je za cilj veću slobodu izražavanja i opštu demokratizaciju društva, ali i da smanji broj slučajeva klevete na bosanskohercegovačkim sudovima. O ostvarenju trećeg cilja, nemamo pouzdanu statistiku. Sudovi ne vode posebnu evidenciju postupaka za zaštitu od klevete, već se oni vode i registruju kao i svi parnični postupci za naknadu štete.
Prema informacija Visokog sudskog tužilaškog vijeća u 2015. Godini su zaprimljene 263 tužbe, a u 2016. je do 21.10.2106. godine zaprimljeno 226 tužbi. Prema podacima Opštinskog suda u Sarajevu u kojem se vodi neuporedivo najviše sudskih postupaka za naknadu štete za klevetu periodu od 2013. godine do sredine novembra 2017. godine stiglo je 448 tužbi za klevetu. Najveći je broj tužbi koje visoki politički i državni/entitetski i lokalni dužnosnici podnose protiv novinara, urednika i izdavača.
Čak i ukoliko klevete nema, sama tužba od političara, za veliki broj medija je veliki pritisak. Ovo je pogotovo izraženo u manjim medijima. Ovakvi mediji nisu finansijski spremni na bilo kakav sudski postupak, čak i ako su novinari/urednici ovih medija sigurni da odgovornosti od klevete nema.
Sudska praksa na bosanskohercegovačkim sudovima
Sudska praksa u Bosni i Hercegovini i jeste i nije u skladu sa principima i praksom Evropskog suda za ljudska prava. U jednoj prvostepenoj presudi Opštinskog suda u Sarajevu za slučaj klevete u kojem je tuženo lice novinar, naglašeno je da:
„Cilj građanske odgovornosti nije da se spriječi pravo na slobodu izražavanja koje je zajamčeno Ustavom i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a koje je jedno od bitnih osnova demokratskog drštva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa, pri čemu se štiti i izražavanje koje može uvrijedtii, ogorčiti i uznemiriti, sve sa ulogom sredstava javnog informisanja kao javnih posmatrača i prenosioca informacija javnosti.“
Međutim, u slučaju Dodik pritv Bosića, Okružni sud u Banja Luci je krajem 2016. godine potvrdio presudu u kojoj navodi da Dodik, budući da zauzima tako visoku državnu poziciju „trpi i veću štetu“ i obavezao Mladena Bosića da isplati Dodiku 6.000 KM na ime kazne zbog klevete.
Okvir o iznosu naknade štete nije zakonski propisan. Zakoni nalažu da naknada štete treba da bude u srazmjeri sa nanesenom štetom ugledu oštećenog. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mjere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili prenošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodijeljene štete mogao imati za posljedicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika (član 10 Zakona o zaštiti od klevete Federacije BiH, član 11 Zakona o zaštiti od klevete Republike Srpske i član 10 Zakona o zaštiti od klevete Brčko Distrikta).
U praksi, domaći sudovi cijene različite kriterije prilikom odlučivanja o karakteru pretrpljene duševne boli, što dovodi do različitosti u sudskoj praksi. Sudovi u Federaciji BiH se najčešće oslanjaju na nalaze medicinskog vještačenja neuropsihijatara, dok sudovi u Republici Srpskoj i u Brčko Distriktu uglavnom odluke donose na osnovu slobodne procjene. U posljednjim godinama domaći sudovi su donekle ujednačili kriterije o određivanju nematerijalne štete i smanjili iznose naknade štete na razumnu mjeru, ali te naknade su i danas visoke (načešće od 5 000 do 6 000 KM).
Kako smatraju eksperti medijske zajednice, novčane odštete trebale bi se izricati samo ako su drugi načini (objavljivanje demantija, izvinjenja ili dijelova presude) nedovoljni za naknadu načinjene štete. Time iza tužbe za klevetu za tužitelja ne bi stajala finansijska korist, već samo otklanjanje eventuelne štete nanesene na ugled tužitelja.
Rea Adilagić
Udruženje/udruga BH novinari
Bibliografija:
- Indikatori nivoa medijskih sloboda i sigurnosti novinara (Bosna i Hercegovina), Udruženje BH novinari
- Sloboda izražavanja i pravo na privatnost prema Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima, The AIRE Centre
file:///D:/Downloads/Sloboda%20izra%C5%BEavanja%20i%20pravo%20na%20privatnost%20prema%20evropskoj%20konvenciji%20o%20ljudskim%20pravima.pdf
- Sloboda izražavanja o po Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima (Član 10): Priručnik za advokate, Interrrights
- Sloboda izražavanja, zakon o medijima i novinarska kleveta, Media Legal defence Initiative, International Press Institute
- Sloboda izražavanja: Vodič ta primjenu Člana 10 Evropske Konvecije o ljudskim pravima, Savjet Evrope
http://www.hraction.org/wp-content/uploads/Vodi%C4%8D-kroz-primjenu-%C4%8Dlana-10-EKLJP.pdf
- Tužbe za klevetu protiv novinara – sredstvo pritisaka na medije, Mehmed Halilović
http://safejournalists.net/wp-content/uploads/2018/01/Kleveta-BiH-1.pdf
[1] Slučaj : Thorgeirson protiv Islanda
[2] Slučaj : Lingens protiv Austrije
[3] Slučaj : Observer i Guardian protiv Ujedinjenog Kraljevstva
[4] Oberschlick protiv Austrije
Ovaj tekst je isključiva odgovornost autorice, te ne označava nužno i stavove Inicijative za monitoring evropskih integracija BiH.