Piše: Mirza Buljubašić
Sarajevo, Februar 2016
Kada bi posmatrali historiju čovječanstva mogli bi zaključiti da je pitanje sigurnosti jedno od osnovnih egzistencijalnih potreba svakog pojedinca. Fenomen sigurnosti je sveprisutan i kao takav je neizbježni dio bosanskohercegovačke stvarnosti. Ova društvena pojava zasnovana je, između ostaloga, i na individualnom osjećaju za sigurnost… Kada govorimo o osjećaju kao psihološkoj (emotivnoj) komponenti, postavlja se centralno pitanje sigurnosti pojedinaca: da li se građanke i građani Bosne i Hercegovine osjećaju sigurnim? Na to pitanje, djelomičan odgovor je dala naučna studija koja je ispitivala percepciju straha od kriminaliteta kod stanovništva. Rezultati studije pokazuju da, u poređenju sa drugim glavnim gradovima bivše Savezne Federativne Republike Jugoslavije stanovnici Sarajeva imaju najizraženiji strah od kriminaliteta. Rezultati ukazuju da nedostatci adekvatnih preventivnih strategija i njihovih evaluacija mogu biti samo neka od mnogih objašnjenja postojanja izraženog osjećaja nesigurnosti građanki i građana Bosne i Hercegovine.
Prilikom predstavljanja rezultata svoga rada, pravosudne institucije široj javnosti pretežno prezentiraju rezultate represivnih radnji, odnosno govore o rješavanju krivičnih djela nakon njihovog počinjenja, a prevencija kriminaliteta postaje aktivnost po sebi bez ocjenjivanja efikasnosti, uticaja i održivosti. Prema rezultatima istraživanja nedostatci programa podrške žrtvama ukazuju da se pojedinci u bosanskohercegovačkom društvu osjećaju nesigurno, konkretnije se to dešava kod osoba koje su već jednom bile žrtve, a kod kojih postoji bojazan da će ponovo postati žrtve. Pored toga, faktor nepovjerenja u institucije države kod stanovništva Bosne i Hercegovine značajno utiče na kreiranje percepcije sigurnosti i na sigurnost uopće.
S druge strane, masovni mediji svakodnevno informišu javnost o stanju sigurnosti u Bosni i Hercegovini. Ti medijski sadržaji „bombarduju“ stanovništvo informacijama pomoću kojih se utiče na svijest pojedinaca i njenu/njegovu percepciju sigurnosti. Tabloidni populistički tekstovi kreiraju nepovoljnu sigurnosnu „klimu“ u društvu i imaju efekat generalizacije (ne)sigurnosti pojedinaca.
Kontradiktorno, pravosudne institucije i njihovi odjeli za odnose sa javnošću veoma često obavještavaju širu društvenu zajednicu kako je sigurnost stanovnika na zadovoljavajućem nivou, a nerijetko možemo čuti kako je stopa kriminaliteta niža u odnosu na neki protekli period. Značajno je naglasiti kako ti izvještaji isključivo su bazirani na policijski registriranom kriminalitetu (ukupan broj prijavljenih ili krivičnih djela koje je otkrila policija), pravosudno registriranom kriminalitetu (broj optuženih i osuđenih lica), za koji nadležni vode odgovarajuće statistike. Navedene evidencije ne uključuju neregistrovani kriminalitet (tamna brojka) koji u ukupnom udjelu kriminaliteta zauzima najveću zastupljenost.
Generalno, agencije za provedbu zakona u Bosni i Hercegovini obavljaju poslove iz svoje nadležnosti veoma dobro, ali problemi su spori rad i preopterećenost tužilaštava i sudova, kao i preopterećeni kapaciteti penitensijarnih ustanova (zatvori) u kojima zatvorenici nemaju, ne samo prostorne kapacitete, već i adekvatne socio-psihološke programe readaptacije i resocijalizacije, a što ima efekat da zatvorenici postaju povratnici u krivična djela ili da se tokom boravka u penitensijarnoj ustanovi „specijaliziraju“ za drugu vrstu krivičnih djela. U ovom kontekstu postoji i potreba za izmjenom strategije rada tužilaštva i sudova, većom primjenom alternativnih krivičnih sankcija i izgradnjom ustanova za izvršenje krivičnih sanckija kao i savremenijem pristupu rada sa zatvorenicima u cilju sprječavanja povrata u krivična djela.
Paradoks sigurnosti u bosanskohercegovačkom društvu ogleda se u pojedinačnom i uskom sagledavanju problema sigurnosti, odnosno kroz svojevrsni jednodimenzionalni prikaz sigurnosne situacije u kojem postoje proturječnosti i slabosti zvaničnih statistika u poređenju sa realnom sigurnosnom situacijom. Nedostatak društvene reakcije, angažovanja i saradnje građanstva sa pravosudnim institucijama dovode do relativizacije sigurnosti, odnosno u društvenoj svakodnevnici se iz tog razloga stavlja znak jednakosti između sigurnosti i nesigurnosti. Može se zaključiti da su pojedine građanke i građani Bosne i Hercegovine pasivni sudionici i vlastiti kreatori nesigurnog okruženja, uslijed čijeg nepovjerenja u pravosudni sistem dolazi do pogoršanja sigurnosti i sigurnosne perspektive uopće.
Mišljenja i stavovi izneseni u ovom tekstu su stanovišta autora, ne nužno i Inicijative za monitoring evropskih integracija BiH.