Piše: Nedim Jahić
Sarajevo, decembar 2015.
U aprilu 2002. godine, tadašnji Visoki predstavnik, Wolfgang Petritsch, donosi Odluku o obustavljanju postupka imenovanja i produženja mandata sudijama/tkinjama i tužiteljima/kama do reorganizacije pravosuđa u Bosni i Hercegovini. Ranijim nastojanjima da se rješenje nađe u izmjenama tada važećeg zakonodavstva, te kroz formiranje različitih komisija, nije donijelo iskorak, a struka je uveliko kritikovala međunarodnu zajednicu zbog ignorisanja ponuđenih rješenja. Mjesec dana kasnije, pred svoj odlazak iz zemlje, Petritsch donosi Odluku o Zakonu o visokom i sudskom tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine.
VSTV-ov zadatak je bila uspostava efikasnog sistema i pozicije sudske i tužilačke funkcije na razini Bosne i Hercegovine, te Brčko distrikta BiH, budući da su entiteti, u tom trenutku, ostali sa izdvojenim VSTV-ovima. Prošlo je skoro četrnaest godina od tada, a pravni okvir koji regulira pitanje izbora sudija/tkinja i tužilaca/teljki mijenjao se kroz vrijeme, do trenutnog statusa, u kojem Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH ima nadležnost da imenuje sudije/tkinje i tužitelje/ke na svim nivoima u Bosni i Hercegovini.
Postojeći okvir predviđa postojanje entitetskih podvijeća, koja dostavljaju rang listu kandidata/kinja za izbor i imenovanja sudija/tkinja i tužilaca/teljica u entitetima, a onda Vijeće donosi konačnu odluku o svim imenovanjima. U diskusiji o izmjeni sastava, načina funkcionisanja i donošenja odluka u VSTV-u, javnost jasno prepoznaje nastojanja i motive političkog djelovanja pojedinih stranaka. Često se u tom kontekstu spominje ‘evropska praksa’ i procesi evropskih integracija. Posljednji ozbiljan pokušaj izmjene, dogodio se neslavnim Sporazumom o programskoj/projektnoj saradnji u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti u BiH 2012 – 2014. godine između SDP-a i SNSD-a, gdje je ključna predožena promjena bila imenovanje glavnog/e tužitelja/ice imenuju od strane zastupnika/ca u parlamentima.
Tačka oko koje trenutno postoji generalno slaganje jeste formiranje dva podvijeća, koja u odnosu na trenutne entitetske, nisu determinirana administrativnom podjelom zemlje, već strukovno, razdvajajući sudije/tkinje i tužitelje/ke u procesu izbora. Naime, trenutni sastav VSTV-a predviđa da u isto od 15 članova/ica ulazi: 6 sudija/stkinja, 6 tužilaca/teljki, 1 predstavnik/ca pravosudnih institucija Brčko distrikta BiH (sudija/tkinja ili tužilac/teljica), 2 predstavnika/ce advokatskih komora, te po jedno lice koje imenuje Vijeće ministara BiH i Parlamentarna skupština BiH. Također, postoji generalno slaganje oko toga da je potrebno očuvati jedinstveno Visoko sudsko i tužilačko vijeće za cijelu Bosnu i Hercegovinu, premda se u javnom govoru često ističu ideje o razdvajanju ili snažnijoj ulozi entitetskih podvijeća.
U razmatranju mogućih primjera iz prakse koji bi se mogli posložiti u okviu ponuđenih varijabli, zanimljivo je sagledati funkcionisanje tijela za izbor i imenovanje sudija/tkinja na Kosovu, imajući u vidu da je i u tom slučaju međunarodna zajednica imala veliki utjecaj u procesu kreiranja novih i reforme postojećih pravosudnih institucija. Kosovo tako ima Savjet sudija/tkinja Kosova, koji ja nadležan za izbor i imenovanje sudija/tkinja. Od trinaest članova/ica, njih pet su sudije/tkinje koje biraju članovi/ice sudstva, zatim četiri člana/ice biraju zastupnici/e u Skupštini Kosova, od čega jedan/na mora biti član/ica Advokatske komore, te dva moraju biti sudije/tkinje. Ostala četiri mjesta su rezervisana za predstavnike/ce manje zastupljenih etničkih zajednica, gdje dva zauzima srpska zajednica, a druga dva ostale zajednice na Kosovu. S druge strane u sastavu Tužilačkog savjeta Kosova se nalazi pet tužilaca/teljica (glavni/a tužilac/teljka, po jedan/na iz Specijalnog i Apelacionog tužilaštva, te dva iz Osnovnog tužilaštva), ministar/rica pravde, te po jedan/na predstavnik/ca Advokatske komore, akademske zajednice i civilnog društva.
Ako se sagledaju postojeće opcije, malo je vjerovatno da će se dogoditi izmjene, budući da bi značajnije izmjene uloge i nadležnosti VSTV-a, odnosno njegove fragmentacije, teško prihvatile političke stranke u Federaciji BiH, a izmjene koje bi se ticale ‘samo’ kritike sastava VSTV-a teško da mogu dobiti potporu iz RS, budući da bi isto značilo njihovu potvrdu trenutne uloge ovog tijela, što bi utjecalo na sliku javnosti i oduzelo sadržajnost zapaljivoj retorici koja se vezuju za pitanja izmjene strukture pravosuđa, kako po pitanju svih najavljenih referenduma, tako i po pitanju odnosa države BiH i njenih entiteta u segmentu uloge jednih, odnosno drugih, u osiguranju funkcionisanja pravosudnih institucija.
Kako vrijeme odmiče, postaje jasno da će malo šta od postavljenih ‘idealnih’ scenarija pravca reforme pravosuđa biti ostvareno. Dok je Vrhovni sud BiH davno nestao sa dnevnog reda ozbiljnih pregovora, jedinstveni okvir za finansiranje odbačen i to na razini kantona, a dalje da ne govorimo, pitanje reguliranja besplatne pravne pomoći otišlo u različite strane, pozicija VSTV-a je ostala, kao kakva, zaostavština iz vremena u kojem je postojala volja te ozbiljan interes međunarodne zajednice ka integrisanju pravosudnog sistema u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu vrlo ograničene zahtjeve Evropske unije u smislu pitanja koje su dosadašnje debate o pravosuđu smatrale ključnim, jasno je da će se prioriteti morati posložiti drugačije, ali se pritom ne smije dozvoliti urušavanje dijelova sistema koji su, unatoč svojim manama, pokazali elemente funkcionalnosti koja je dala značajan doprinos u izgradnji, ostvarivanju stabilnosti i vraćanju povjerenja u institucije.
Mišljenja i stavovi izneseni u ovom tekstu su stanovišta autora, ne nužno i Inicijative za monitoring evropskih integracija BiH.